NAPISAO DRAŽEN PRĆIĆ SNIMIO AUGUSTIN JURIGA
Davno, u 16. i 17. stoljeću, predvođeni franjevcima napustiše pred Turcima svoja ognjišta pokraj rijeke Bune, te iz vrletnih krajeva južne Hrvatske i Hercegovine krenuše prema novim postojbinama. Jedan dio smjesti se oko Senja, a drugi u plodnoj panonskoj ravnici, u trokutu Subotica-Sombor-Baja, gdje mačem osvojiše i sačuvaše novu postojbinu. Tada su ih nazivali Dalmate, a s vremenom se, zacijelo po pradomovini, za njih ustalilo ime Hrvati Bunjevci. Nakon brojnih povijesnih Scila i Haribda, danas ih je na sjeveru Bačke sve manje, ali ponosno gaje svoju tradiciju. Đurđin, selo pokraj Subotice, od davnina je znan kao primjer bunjevačkog salaškog života; u njemu se danas nalazi jedinstveni bunjevački muzej (još se samo u Baji nalazi slična bunjevačka kuća), u njemu je nastala u svijetu poznata tehnika izrade slika od slame, a u Đurđinskoj je crkvi i jedini križni put na svijetu izrađen od slame.
Kraljičina zemlja i danas je naziv jednog dijela zemlje u đurđinskoj župi, koji potvrđuje prvi pisani podatak o imenu cijelog lokaliteta, a koji je pod nazivom Đurđin mađarski vlastodržac Matija Korvin darovao svojoj majci kraljici Elizabeti sredinom 15. stoljeća (1462.). Također, na Pavlovcu, oko šest kilometara od današnjeg naselja, postoje ostaci srednjovjekovnog samostana u kojemu je živio i djelovao red Pavlina, ugašen 1598., kad su se redovnici povukli na ugarski teritorij u Ostrogon (Esztergom). Iz tog vremena datira i narodna predaja, sačuvana u jednoj od najstarijih domaćih obitelji Dulić, po kojoj su redovnici na odlasku ostavili malobrojnim naseljenicima milosnu sliku Gospe Čenstahovske, poznatije kao “Crna Gospa”, uz preporuku da je, kad se jednom vrate na ove prostore, opet vrate njima na čuvanje. Zavjet čuvanja ispunjen je, prema pisanju franjevačke kronike subotičkog samostana, 1692., kad je slika vraćena svećenicima koji su se vratili u ovaj kraj. U vrijeme naseljavanja Đurđina, koji je tijekom turskih osvajačkih pohoda bio gotovo opustošen i razoren, ovdje je živjelo i trajno bilo nastanjeno 20-30 hrvatskih obitelji, ali se prva veća i organiziranija kolonizacija bunjevačkog življa bilježi u 17. stoljeću, točnije 1687.
Naseljeni živalj ubrzo je na kvalitetnoj crnici razvio svoju osnovnu životnu djelatnost, poljoprivredu. Na području od oko 10 četvornih kilometara koncentriraju se životne nastambe i prva obiteljska imanja, takozvani salaši - svojevrsna prethodnica mnogo poznatijih američkih rančeva. Salaš, kao jedinstveni oblik životno-radnog okruženja bunjevačkih Hrvata u novoj domovini, osim zemljišnog posjeda imao je tipiziranu kuću u kojoj je živjela višečlana obitelj domaćina, te radne “zgrade” u kojima se čuvala stoka i pohranjivala ljetina. Žito, taj dragocjeni dar najplodnije zemlje, ne samo da je prehranilo gladne doseljeničke obitelji nego je u nepunih stotinu godina u novoj postojbini pridonijelo njihovu ekonomskom prosperitetu, koji je čak rezultirao hodočašćem u Rim 1773., kad im je papa Klement XIV. izdao pisanu bulu...
“Na službi u Crkvi sv. Josipa i đurđinskoj župi nalazim se već dvanaest godina”, govori svećenik mr. Lazar Ivan Krmpotić, utemeljitelj jedinstvene izložbene postavke pod nazivom etno-zbirka Bunjevački salaš. Još prije nego što je igrom providnosti došao na mjesto dušobrižnika ovog bisera bačke ravnice, osobno se založio da se sačuva stara zgrada pokraj crkve u kojoj se nekoć nalazio župni ured. Klasična zgrada ustvari je tipična salaška obiteljska nastamba prvih doseljenika, toliko karakteristična za ovdašnji živalj. Uz pomoć i veliku podršku svojih župljana, ali i mnogo drugih ljudi dobre volje iz Subotice i okolice, nastavlja Krmpotić, postavljena je svojevrsna zavičajna izložba. Nastavljajući iskonsku skrb crkve za očuvanjem duhovne i kulturne baštine svoga naroda, objekt je restauriran i nadograđen elementima poput ambetuša, kokošinjca, poljske peći. Uz stalnu nadopunu izloženih eksponata - darova iz obiteljskih zbirki - 5. kolovoza 2001. ova jedinstvena etno-zbirka svečano je otvorena. Uz stambenu cjelinu u kojoj se nalazi sačuvano gotovo kompletno pokućstvo i raznovrsni detalji iz svakodnevnog života bunjevačkih Hrvata - primjerice, najstariji je eksponat stari kovčeg s početka 18. stoljeća - uz okućnicu se nalaze i brojni poljoprivredni strojevi, danas rijetki muzejski eksponati. Tu je i posljednji đurđinski đeram, karakteristični ravničarski bunar, koji svojom autentičnošću priziva zaboravljeno vrijeme i tradiciju koja je održala ljude na ovim prostorima... |
