Zima je. Ispred ulaza u bespravno useljenu baraku djelomice pokrpanu krupnim otpadom stoji uredno odjevena djevojčica u svijetlom kaputiću i štapom bezbrižno razgrće plamteće komade električnog otpada. Udiše dim zasićen ugljikovim monoksidom, kloriranim i bromiranim dioksinima (koji među ostalim štetno djeluju na reproduktivne funkcije), ali i policikličnim aromatskim ugljikovodicima, jednim od poznatih uzročnika raka. Očito nesvjesni što čine, njezini su roditelji zapalili kabele i transformatore zalivene plastikom pomiješanom s usporivačima gorenja želeći se domoći vrijednog bakra. Još nekoliko ljudi bdije nad sličnim vatrama, grabeći osmuđeni bakar, a vjetar toksični dim nesmetano nosi u obližnja naselja. Svega nekoliko metara dalje, dvojica muškarca spretno rastavljaju motor i kućište mjenjača nekog odbačenog automobila, a u obližnjoj kaljuži od blata, motornog ulja i sumporne kiseline čuči mladić i preciznim udarcima sjekirom razvaljuje kućište automobilskog akumulatora kako bi se dokopao olova.

Ne, to nije scena s ulica ganske Accre, gdje toksični dim nastao sagorijevanjem izolacijskih materijala izaziva napade mišićnih grčeva u radno eksploatirane djece, ili iz reciklažnih dvorišta provincije Guangdong, gdje malodobna Kineskinja vrijedne metale s isluženih elektroničkih pločica ispire koktelom nitratne i klorovodične kiseline. Nalazim se u samome centru hrvatskoga glavnoga grada: u Plinarskom naselju smještenome u trokutu između Radničke ceste, Branimirove i Zaharove ulice nedaleko od zagrebačkoga Autobusnog kolodvora. Unutar sam trokuta neusporedivo manjeg od onog Bermudskog, ali ništa manje strašnog. Zona je to sumraka, jezgrovito opisana grafitom “dobro došli u pakao” koji je jednog jutra osvanuo na iskrivljenom engleskom na samom ulazu u naselje. Ondje umjesto brodova i zrakoplova nestaju tone i tone rabljenih automobila, elektroničkog otpada i bijele tehnike prikupljene sa zagrebačkih deponija ili zatrpanih ulica u danima odvoza glomaznog otpada. Pitanje je samo kamo nestaju? Stojim tako u nevjerici usred voljenoga grada posramljen nebrigom gradskih vlasti, proizvođača, uvoznika i nas potrošača. U toj zajednici sugrađana, u kojoj nastaje i istovremeno se ilegalno rastavlja automobilski, električni i elektronički otpad, čak se ni izreka “daleko od očiju, daleko od srca” ne može iskoristiti kao izlika za nerazborito odlaganje.

Prema podacima hrvatske Agencije za zaštitu okoliša (AZO), ovlašteni skupljači u Hrvatskoj godišnje prijave od osam do devet tisuća tona isluženih baterija i akumulatora, što je 7-8 puta više od godišnje količine prijavljene na ulazu u domaće trgovinske tokove. Može se samo nagađati koliko ih završi u nestručnim rukama i deponijima, no sigurno je da dio toga opasnog otpada završi i u rukama “poduzetnika” u zagrebačkom Plinarskom naselju i sličnima.

Robert K., nezaposleni navijač zagrebačkoga nogometnog kluba Dinamo, i Zlatko T., Zagorac koji je trbuhom za kruhom došao u Zagreb u Plinarskom naselju rastave i po nekoliko automobila dnevno. Automobile dovoze iz potoka i šumaraka iz šire okolice Zagreba i rado će se pohvaliti da na taj način uspješno rješavaju problem svoje nezaposlenosti i ujedno bez naknade čiste okoliš od starih olupina. No Robert i Zlatko automobile rastavljaju krajnje nestručno, dozvolu za gospodarenje otpadom nemaju, propisanom odlaganju opasnih tvari nema ni traga, a rade u posve neodgovarajućim uvjetima ugrožavajući vlastito zdravlje i zdravlje svojih sugrađana. Oni i drugi poduzetnici slični njima nesmetano posluju zahvaljujući rupama u zakonu, nemoći nadležnih komisija koje ne mogu izići na teren ako reciklažno dvorište nije registrirano, ali i zato što ne postoji zakon koji bi sve vlasnike automobila pri odjavi obvezao na predaju tvrtkama ovlaštenima za recikliranje.

Bilo kako bilo, kao rezultat Robertovih i Zlatkovih aktivnosti znatne količine staroga motornog ulja, bogatog štetnim kemikalijama i teškim metalima, otječu u tlo i pronalaze svoj put do podzemnih voda. Ondje ulje iz samo jednog motora onečisti od tri do četiri milijuna litara vode, količine dovoljne za podmirenje godišnjih potreba najmanje pedesetak ljudi.

Osim te dvojice poduzetnika, u Plinarskom naselju bespravno živi i radi tristotinjak Roma, većinom mladih i djece. Kako kaže Robertova supruga Fahima M.: “Mi moramo živjeti u otpadu, jer od toga školujemo djecu.” Posebno joj teško padaju prekršajne kazne, nalozi za deložaciju i kad im komunalne službe oduzimaju robu. Uz šištanje i praskanje vode zagađene teškim metalima, Šemso S. u lokvi nasred šljunčane ceste zajedno sa Seadom M. i Musom R. hladi užareni bakreni namotaj te uz osmijeh kaže: “Bavim se otpadom već 40 godina.”...