O DRUŠTVU
O ČASOPISU
O NAMA
ARHIV
FORUM
PRETPLATA
NGM DOGAĐAJI
VAŠ ZASLON
PRIZNANJA
Pretraživanje
 


Maslinari Zverinca

   

U Zverincu – jednoj maloj, zabačenoj otočnoj zajednici zadarskog arhipelaga – nalazi se postrojenje u kojem je sve stalo i kojem se nikamo ne žuri, pa čovjeka kad uđe, učas prene opojni miris ulja, nešto mu se izmiješa u glavi i on htio ne htio, zaboravi u kojem je vremenu. Ostaje samo ta aroma koja će se još dugo širiti nosnicama, miris drevnog zanata koji i danas na tradicionalan način živi među Zverinčanima – maslinarima.
  

SNIMIO STIPE SURAĆ


 

NAPISAO MILAN TOMLJANOVIĆ    SNIMIO STIPE SURAĆ

 

Neugledna je to zgrada po čijoj se fasadi žbuka djelomično raspada i prhko rascvjetava po tlu. Nema mnogo toga po čemu biste je pamtili dulje od trenutka u kojem je okrznete pogledom, i s pravom biste mogli pretpostaviti kako se tu baš ništa važnije ne događa. Međutim, izgled i ovdje kao u puno slučajeva vara: ta prostorija u Zverincu čuva jedan od najstarijih pogona za preradu maslina na Jadranu.

U toploj unutrašnjosti, zaobljene, trbušaste površine kamenih zidova poprskane su uljem, koje stvara freske, kao na zemljopisnoj karti. Tavanica je načinjena od greda. Neke su se od njih svinule pod teretom stropa, neke su napukle, neke su se jednim krajem gotovo otkinule i sad opasno vise, pune bezbrojnih sitnih rupa crvotočine. Uz crno zdepasto ognjište, sa žarko rumenom bakrenom kapom, stoje dvije željezne preše. Tu je i maslinski mlin i mlinski kamen u njemu, manji i veći lijevci, gušća i rjeđa cjedila, barila u kojima se ulje, kao i vino, više puta pretače. Sav taj skromni uljarski alat svjedoči o drevnom mediteranskom zanatu koji još ne napušta ovaj otok. Nakon što su iščezli kamenotesari i klesari, kalafati i bačvari, užari i mrežari, jedino još uljari podsjećaju na poslove i dane, obrede i običaje bez kojih je nemoguće upoznati Zverinac.

Kako bi se razumjelo što ova prastara jadranska uljara predstavlja, važno je zagrepsti u nataložena stoljeća, u sve deblje slojeve prašine i sve tamniju patinu strmih maslinika, koji svjedoče da se sve mijenja i da će se, možda, u nekom kružnom toku susresti dva vremena, ono antičko u kojem je Zverinac otkrio predanje proizvodnje ulja i neko buduće u kojem ni ulja ni otoka više neće biti.

Oduvijek se ovdje živjelo bez previše nada i očekivanja, ali s unutarnjim mirom. Penjali su se ovi ljudi krševitim putovima koji vode prema maslinicima, brali i skupljali crne i zelene plodove, namakali ih u kamenicama ispunjenima morem – pa ih naposljetku mljeli i alkemičarskom pedanterijom pretvarali u ulje. To su ulje prevozili s otoka na kopno, uza sol, vino i začine, u amforama, barilima i demižanama, i upravo je to ulje zaslužno za njihovu otočnu epopeju. Uspjeh i imutak ovisio je o zajedničkoj sreći, umješnosti, ali i napornom, krvavom radu. Svi su oni vjekovima solidarno skrbili jedni o drugima, živeći u zajednici koja je gajila etičko tržišno društvo. Međutim, komuna koja je bila voljna štititi svoju ravnopravnost, u 18. je stoljeću izgubila to pravo.

U doba posljednje vladavine Mlečana na Jadranu, pravo na otok dobio je zadarski plemić Fanfogna, pomorski časnik i veteran iz Morejskog rata protiv Turaka. Otok dužine šest kilometara, površine četiri i pol i najveće širine koja ne prelazi kilometar, u cijelosti je pripao njemu. Bio je to način da se jedan imperij na zalasku oduži svojem odličniku.

Fanfogna je vrlo brzo uspostavio svoju vlast na Zverincu, a ovaj komadić svijeta mu se u tome i nije pretjerano protivio. Plahi i bogobojazni kakvi jesu, Zverinčani su sa znatiželjom i odobravanjem pratili kako Fanfogna podiže tri vitalne otočne građevine. Najprije je dao sazidati Crkvu sv. Ignacija Loyole, nakon nje svoju obiteljsku palaču i naposljetku, dolje u portu – uljaru. Čim je uljara dovršena, po prilici 1746., Fanfogna je dao nabaviti firentinsku prešu i proizvodnja je počela. No, prije toga, valjalo je uvesti kmetove sa susjednih otoka. Odlučio se za obitelji Škifića i Pešušića iz Solina na susjednom Dugom otoku.

“Moj predak Ante bio je miljenik Fanfogne, on i Konte su se čudo volili. Ante ga je nazva General, pa smo mi, moja familija, dobili nadimak Generalovi. I u zemljišnim knjigama je to upisano”, govori Živko Škifić. “Kako Konte za života nije ima dice, nije ima nasljednika, svu je zemlju i imanje proda svojim kmetovima. To su bile tri familije Škifića i četiri familije Pešušića. Konte je zaduži otok zbog tri stvari. Sagradi nam je uljaru i naseli je otok Škifićima i Pešušićima, koji uz Gligore ovdje čine autohtona prezimena. A najvažnije je što je on otoku da ime. Kako je ovde bilo puno divljači, a Konte voli pojti na lov, otoku je da ime Zverinac.”

“Konte Fanfonja” je eto, davao imena, a zauzvrat uzimao mjeru u vuni, siru, vinu i ulju. Gazda i gospodar, sve je vidio i čuo, njega se za sve pitalo. Čuvao je ovce od pastira, vino od vinara i ulje od uljara. Propisivao je Fanfogna obrazac mjerenja i vaganja maslina, kao i novčane kazne za one koji ih se nisu pridržavali. Kovanice, bakrene, srebrne i zlatne, slijevale su se u njegovu kesu. Poredak se morao poštovati. Pučka mjerenja, kao što je mijeh vina ili ulja, tovar drva, šaka soli, oka brašna, za tog zadarskog plemića nisu važila. Opet, dobro je znao koliko njegova uljara znači Zverincu. Bez nje ovo ribarsko seoce ne bi opstalo; u trgovanju s unutrašnjošću ulje se najlakše mijenjalo za sol, žito ili vino.

Danas je Fanfognina palača prazna kućerina koja Zverinčanima služi kao konoba. Nema više Kontea, njegovih pašnjaka i maslinika. Od cijelog tog bogatstva ostala je tu na brežuljku, poput zamka, okružena tamnom stražom mrkih čempresa i bujnih palmi – usamljena palača. Tvrđava koja vremenu odolijeva. Dostojanstvena i svečana kao kakva gorostasna katedrala. U njenoj unutrašnjosti, u “Generalovu dvoru”, u dimnjacima, u zidovima, pod pločama u dvorištu, pod zemljom u konobi, posvuda lebdi duh staroga gospodara.

Desetljećima su Škifići i Pešušići nastavljali krpiti i dotjerivati uljaru, svjesni da njihovo ulje nikad neće postati lavom davno ugaslog vulkana. Naraštaji koji su slijedili njihov put, bili su okretni i savjesni do sitnica. Uljara je putovala kroz vrijeme, a prastare vage, mašteli, bukare, sva sila predmeta iz davnina, precizno su poput metronoma određivali mjesto i smisao ovoj jedinstvenoj industrijskoj baštini.

A onda je stigao Treći Reich, nestrpljiv da digne ruku i donese razaranje. Jedan zračni napad, u proljeće 1943., razrušio je ovaj mediteranski laboratorij. Čitav je Zverinac podrhtavao od eksplozija, pucnjave iz teškog oružja, brišućih letova borbenih zrakoplova, gušeći se u dimu zapaljivih bombi. Kad se dim razišao, kad su nestale granate i rafali, i na otok stupila nova partizanska vlast, Zverinčani su, škiljeći iz hladovine divlje loze, s ogorčenjem gledali što im je ostalo od nekadašnje uljare. Pocrnjeli zidovi, krov koji se iskrivio i urušio ispod nagorjelih greda, Fanfognina preša izranjavana i izrešetana...

POVEZNICA
National Geographic Society
SVIBANJ 2005.
ANKETA
Najbolja reportaža u svibanjskom broju je:
ULJARA ZVERINAC
OTROVNE PRIČE
COLORADO
KRUBEROVA JAMA
KORALJNI GREBENI
ONKRAJ EINSTEINA
GUANTANAMO
Rezultati
© National Geographic HR
 
Adria Media Zagreb d.o.o.
Powered by Perpetuum Mobile iSite