NAPISALA IVONA LERMAN SNIMIO STIPE SURAĆ
U rano proljetno jutro, dok je Sunce još nisko na obzoru a turisti još nisu počeli puniti parkiralište pokraj Crkve sv. Antuna Pustinjaka, žitelji Lubenica već su u punom pokretu. Na popločanom trgu ispred zvonika, na komunalnoj šternji, 72-godišnji Nino Muškardin puni kanistar vodom za svog konja Sokola - priča kako je Sokol pojeo svu travu na parceli pokraj groblja i sad ga valja premjestiti drugamo. Jedan za drugim, i ostali žitelji izlaze iz svojih kuća, svaki za svojim važnim poslom - imaju oni tovare, ovce, polja, nešto vinograda, i bez obzira na to što ih je ostalo tek 20-ak i što su stari, o blagu i svojim posjedima i dalje se moraju brinuti. To nije lako u ovom krševitom krajoliku, gdje ljeti uvijek nedostaje kiše, a zimi vlada po svojoj oštrini nadaleko poznata bura. Ipak, na tom tlu naseljenom već 4000 godina, mještani svoje svakodnevne zadatke i dalje savjesno obavljaju po nepisanom rasporedu, istom onom koji su stoljećima prije utvrdili njihovi stari: ovčari, vinogradari, ribari i zemljoradnici. Zahvaljujući upornosti tih starih Lubeničana, tu se dan za danom odvija život drevan poput ostataka srednjovjekovnih bedema što su nekoć štitili grad. Uza samu arhitekturu grada, koja je iznimno dobro očuvana, taj tradicionalni način života jedan je od razloga što je Konzervatorski odjel u Rijeci ove godine predložio Lubenice za UNESCO-ovu Listu svjetske baštine. A to je i razlog što ovo maleno urbano-ruralno naselje privlači sve više turista i onih koji bi željeli sačuvati tu povijest i običaje, spasiti ih od nestajanja koje se ponekad čini neminovnim.
Povijest je u Lubenicama vidljiva na svakom koraku - izranja iza svakog zida, pukotine, kamena. Prošlost se živi, ona se udiše poput proljetnog zraka bogatog mirisima tamošnjeg mediteranskog bilja. Ona navire i kroz priče ostarjelih stanovnika koji sjetno zbore o tome kako je u Lubenicama nekoć bilo. Dok korača pošljunčenim ulicama noseći vodu za Sokola, i Nino Muškardin nakratko odlazi u neko drugo vrijeme.“Sviralo se i plesalo i svi su bili zadovoljni”, kaže, glavom pokazujući prema kućama od kamena sivca od kojih su mnoge danas napuštene, a neke i ruševne. “Za blagdane se sviralo, a i puno nedjelja bi se tu po kućama plesalo.” Nino i danas na zidu svoje kuće ima obješen tradicionalni instrument od ovčje kože, meh, pa zasvira kad ga “pride voja”. No u ovo tiho proljetno jutro kaže: “Sad više nema ni meha ni judi.” Nedaleko od groblja, zaustavlja se, otvara drvenu lesu i pozdravlja svog konja, danas jedinog u selu. “Prije je svaka kuća imala ili konja ili tovara, bilo (ih) je možda 20”, kaže. Bijeli konj kaska za njim kroz uske uličice, pa kroz drevna južna gradska vrata prema poljima, kampanji: nizbrdo kroz uske krševite putove, kroz krajolik ispresijecan mnogobrojnim suhozidima, gromačama, pa uzbrdo do parcele bogate travom, gdje će Sokol pasti sljedeća tri dana.
Pri povratku u grad Nino odlazi na marendu. Iako će mještani često reći da vremena za priču nemaju, tog jutra ipak se u ulicama čuje glasno ćakulanje. Nekoliko žena, svaka iz svog dvorišta, priča na lubeničkom govoru. “Neka samo ni zla”, jedna kaže. Iz svog dvorišta na samoj placi izranja i 65-godišnji Valentino Damijanjević: oslanjajući se na dva štapa kreće u svakodnevni obilazak ovaca. Kao i njihove parcele, ovce Lubeničana raštrkane su po čitavom poluotoku Pernat, Gerbin po domaću - stoga ponekad do njih valja pješačiti i više od sat vremena po uskim krševitim putovima. No mještani kažu da ih ipak redovito moraju posjetiti i pobrojati - mnogi su suhozidi stari, pa se dogodi da se sruše, što pokoja neposlušna ovca zna dobro iskoristiti. Odbjegle su ovce, ponekad se čini, glavna tema razgovora u mjestu - nitko ne voli da tuđe ovce pasu njegovu travu, reći će Lubeničani.
Oko podneva, sunce je upeklo, mještani su se razbježali svako na svoju stranu, a Lubenice pomalo nalikuju napuštenom gradu. Ne zadugo. Uskoro počinju stizati turisti - automobilima, autobusima, motorima i biciklima, koji kao da dolaze iz nekog drugog svijeta i vremena. Već na samom ulazu u grad dočekuju ih stare crkvice, dvije od pet koliko ih u samom mjestu ukupno ima: Crkva sv. Nedjelje, ruševna romanička jednobrodna kapela, koja je pretvorena u štalu, a nedaleko od nje i gotička Kapela sv. Antuna Pustinjaka, ispred koje se pruža bajkovit pogled na more. Mnogi se posjetitelji dulje zadrže na tom mjestu, negdje između neba i zemlje, s kojeg puca pogled na strme padine pošumljene borovima i idiličnu šljunčanu plažu, Luku. Malo tko ne ostane opčinjen tim pogledom - no u svom kratkom posjetu Lubenicama, većina posjetitelja ne čuje priče o povijesnoj povezanosti mještana s tom plažom, koja je oduvijek bila istovremeno nadohvat ruke i daleko dolje u ponoru. Tek oni koji se u mjestu zadrže dulje bit će počašćeni pričama negdašnjih mjesnih ribara, poput Nina Muškardina i Vitoria Mlacovića, o tome kako su se tamo nekoć držale drvene ribarske barke, svićarice - njih sedam, osam - opremljene mrežama i feralima. Njima su se, reći će stari ribari, lovile srdele, skuše, šaruni i bukve, sve do 1950-ih kad su ih istisnule jače i brže ribarice s agregatima. Većina posjetitelja ne ostane dovoljno dugo ni da zaviri na terasu sestara Kuljanić, s koje se pruža jedan od najljepših pogleda na more. Tu, na samom rubu ponora, jedna od sestara, Marija, i nećak joj Cvetko, znaju pričati o tome kako su ribari teške kašete pune ribe nosili strmim puteljkom do mjesta. “Težak je tu život bio”, reći će Marija. Danas na plaži obitavaju jedino turisti i njihove jahte, a izvan ljetne sezone plaža je pusta: poneki se žitelji spuste do nje zimi, u potjeri za ovcama, a poneki, poput najstarije mještanke Rožarije Krivičić, priznat će da se na plažu nisu spustili sve od Drugog svjetskog rata...
Pogledajte galeriju neobjavljenih fotografija! |
