O DRUŠTVU
O ČASOPISU
O NAMA
ARHIV
FORUM
PRETPLATA
NGM DOGAĐAJI
VAŠ ZASLON
PRIZNANJA
Pretraživanje
 


Posljednja planinska sela Bjelašnice


Na južnim obroncima Bjelašnice, na gotovo 1500 metara nadmorske visine, smjestila su se planinska sela u kojima ljudi i danas žive jednako kao prije stotinu i više godina. Gornji Lukomir i Umoljani među posljednjim su planinskim selima u istočnoj Europi gdje se sačuvao tradicionalan način života.
  

SNIMIO TOMISLAV ŠOLIĆ


NAPISAO I SNIMIO TOMISLAV ŠOLIĆ

Vozio sam uskom asfaltnom cestom južnim padinama planine Bjelašnice. Kod sela Šabići ostavio sam asfalt i prašnjavim makadamom skrenuo dublje u planinu. Brežuljkasti reljef Dugog polja, prostrane krške zavale omeđene najvišim vrhovima Bjelašnice, na čiji sam prag upravo stupio, ne nudi ništa osim beskonačnih pašnjaka ispresijecanih suhozidanim kamenim torovima. Ni jednog stabla, ni jedne kuće dokle pogled seže; tek brojna stada ovaca raštrkana po zelenim pašnjacima.

Približivši se selu, kroz kišne kapi i zamagljeno vjetrobransko staklo nazirem prve seoske kuće. Neobična kamena zdanja savršeno su se uklopila u stjenoviti okoliš, a sivi drveni pokrov na kućama stopio se sa sivilom oblačnog neba. Koračao sam kroz selo blatnjavim putom u kojem svakodnevno svoj trag ostavljaju stotine ovčjih papaka. Gotovo identične, s obje strane puta nizale su se kamene prizemnice od 30-ak kvadrata pokrivene šimlom – drvenim pokrovom dobivenim finim kalanjem smrekovine. Oko kuća su smješteni torovi i štale.

Ne zna se pouzdano otkad datira selo Gornji Lukomir, ali otkriće stećaka na rubu sela, za koje je utvrđeno da potječu iz 14. i 15. stoljeća, upućuje na zaključak da je područje današnjeg sela bilo naseljeno i prije više stotina godina. Današnji stanovnici potomci su stočara iz hercegovačkih sela Kamen i Žulj iz okolice Stoca, koji su zbog iznimno bogatih pašnjaka ovdje ljeti čuvali velika stada ovaca. Gradeći prvo sezonska naselja (stanove), koja su poslije prerasla u današnje selo, najvećim su se dijelom ovdje naseljavali ljudi iz plemena Čomora i Masleša, koji su i danas najbrojnije obitelji u Gornjem Lukomiru.

Svoju prvu noć u tom selu proveo sam u šatoru, a u rano jutro probudilo me iznenadno podrhtavanje nalik potresu. Provirivši van, pogled mi se sreo s pogledima zbunjenih ovaca koje su pokušavale zaobići moj šator zapinjući pritom za užad – shvatio sam da se nalazim usred velikog stada koje je izlazilo na ispašu. “Eh, baš si našao gdje ćeš noćit. Ovuda svako jutro čobani gone ovce na pašu”, reče Dido Vejsil, jedan od najstarijih stanovnika sela, i pozove me da s njime popijem kahvu.

Pri ulasku u predsoblje Vejsilove kuće, gdje se odlaže obuća, valja se pognuti ispod niske vratnice. Izuvši se, ušao sam u radni dio kuće, u kojem je Vejsilova snaha na drvenoj klupi previjala deset dana staro dijete. Zakoračili smo u mračnu unutrašnjost glavne sobe, gdje je već sjedilo nekoliko muškaraca koji su motali duhan, pušili i pili kahvu. Bili su to sinovi Dide Vejsila i nekoliko susjeda. Ponudili su me da sjednem. Soba je bila jednostavna i skromno namještena tek stolom s nekoliko stolaca i jednom klupom. Na zidovima su visjele štavljene ovčje kože i oslikane tapiserije. Pod je bio pokriven izlizanim tapisonom, a jedan kut sobe bio je obzidan niskim zidićem formirajući plitko korito za pranje posuđa iz kojeg je voda istjecala iz kuće kroz rupu u zidu...

POVEZNICA
National Geographic Society
OŽUJAK 2006.
ANKETA

Koja je najbolja tema u broju za ožujak 2006.?

Mrežnica
Ukrajina
Ljudska odiseja
Kelti
Etiopski vuk
Hampton Roads
G. Lukomir i Umoljani
Rezultati
© National Geographic HR
 
Adria Media Zagreb d.o.o.
Powered by Perpetuum Mobile iSite